Tekst i fotografije: Davor Rostuhar
Objavljeno u Večernjem listu 2004. godine
Izdvojena priča iz knjige ‘Na putu u skrivenu dolinu’
Kad je povorka došla do Ramgata, mjesta na kojem je bogovima kapnuo nektar besmrtnosti, sveci su već pali u trans. “Šivaaa!!! Šivaaaa!!!”; vikao je iz sveg glasa mali čovječuljak, ušiju velikih i šiljatih poput vilenjaka, koji je pogrbljen skakao ispred povorke mašući trozubim vilama, atributom hinduskog boga Šive. “Šanboooo!!!”, odgovarali su glasovi stotina sadhua, popraćeni dizanjem šaka u zrak, i uvrtanjem očiju od transatičnog naboja atmosfere. “Šiva! Šiva! – Šanbo! Šiva! Šiva! – Šanbo!” ispunjalo je nabijeni zrak ranog jutra.
Dvanaest godina, ljudi koji su se odrekli svijeta i povukli u samoću da potraže prosvijetljenje, meditirali su u šumama u kojima vladaju samo tigrovi, u pećinama visoko u Himalaji, na krematorijima kojima gospodari Kali božica smrti. Jednom u dvanaest godina, oni izlaze u javnost, na festival Kumba mele, da bi kupanjem u svetoj rijeci stekli besmrtnost duše. Poredali su se kaotično na sam rub Ramgata. Goli, prekriveni pepelom, štovatelji Šive, hinduskog boga razaratelja, franatično su izvodili svoj ritual. Bubnjevi, trube, urlici mantra, skakanje, izobličavnje lica, mahanje rukama, vilama, kraljevskim mačevima.
Prvi među njima istupio je naprijed. Skakao je ispred njih, vitlao sabljom oko glave i prskao svetu vodu. Potom se smirio. Kleknuo u vodu, okrenuo se izlazečem suncu, podigao dlanove pune svetom vodom, blagoslovio je prema suncu, i prolio natrag u rijeku. Potom je skočio u vodu i zaronio čitavim tijelom. Iskocio je van, uspravio se na noge, svaki mišić njegovog tijela se napeo i prenio snagu u glasnice. Uzviknuo je božanskim, đavolskim glasom tisuća decibela: “Šivaaaaaaa!!!”
Svima prisutnima krv se ledila u žilama, a sve dlake su htjele iskočiti iz kože od uzbuđenja. “Šanbooo!!!” vikale su gomile i potrčale za njim u vodu! Noć prije toga, noć pomrčine mjeseca, proveo sam u kampu Nagua baba, promatrajući veliko spremanje za ritualno kupanje. Neki babe su meditirali, neki se mazali još uvijek vrućim pepelom koji su vadili iz dhunija – svete, čiste vatre, a neki su samo sjedili oko dhunija i pušili čilume, svete lule, napunjene himalajskim hašišem.
Kumba Mela je hinduistički festival koji se događa svakih 12 godina i okuplja 70 milijuna ljudi
Pažnju mi je privukao jedan šator, u kojem su babe izvodili egzibicije omatajući penise oko sablji ili podižući veliko kamenje svojim spolovilima. Ram Giri baba koji je sjedio sa strane, veću je pozornost posvetio zapanjenom strancu, nego egzibiciji koju je vidio već bezbroj puta, pa se pokazao kao dobar vodič.
“Postoje dva puta ka prosvjetljenju, desni, koji je lakši i sporiji, te lijevi, teži i brži!” objasnio je. “Štovatelji Višnua i Krišne, slijede lakši put, koji se sastoji od predanosti Bogu i pobožnosti, bezbrojnom ponavljanju mantri, besprijekornom izvođenju rituala, proučavanu svetih knjiga Veda i meditaciji – jogi. Mi, sljedbenici Šive, izabrali smo teži put! On se sastoji od niza fizički zahtjevnih vježbi, i dugogodišnjih zavjeta. Nagua babe najčešće izvode egzibicije svojim spolovilima. Time se ubija negativan učinak energije sjemena. Također oni zive u celibatu. Meditacijom možemo postići da se energija iz sjemena prebaci u glavu, a to je izuzetno velika energija koje je malo tko svjestan. U jednoj ejakulaciji, muškarac izbaci milijune spermija, dakle, milijune potencijalnih života. Zamisli što sve možeš postići, samo ako uspješno preusmjeriš tu energiju!”
Pozvao me u šetnju kampom, da mi pokaže druge babe i razne vrste zavjeta kojima su se oni predali. Prošli smo kraj čovjeka koji je stajao naslonjen na viseću ležaljku. “Ovo je stojeći baba! Nije sjeo već 12 godina!”. U drugim šatorima vidjeli smo babe sa jednom rukom u zraku i babe koji stoje na jednoj nozi. Ram Giri mi je objasnio da postoje i babe koji su se zavjetovali na šutnju, i oni koji su nacrtali krug oko svog dhunija negdje u šumi ili planini, i odlučili ne micati se iz tog kruga. No s njima je ponekad mladi učenik, koji im donese hranu, vodu i drva za vatru.
Postoje i babe koji su strogi vegetarijanci i jedu samo otpadnute plodove šume, ali i oni koji godinama ne stave ništa u usta. Oni se hrane pranom, božjom energetskom hranom. Svi ti oblici teško su shvatljivi zapadnom čovjeku, ali možda najradikalniji od njih zastupaju Agori, stanovnici krematorija, štovatelji božice Kali, ženske manifestacije boga Šive! “Agori žive na krematorijima, a zadovoljavaju Kali na tri načina: alkoholom, mesom i seksom. Oni meditiraju sjedeći na mrtvacima, jedu ljudsko meso, a ponekad čak i spolno opće sa mrtvacima. To je najopasniji, najrizičniji ali i najbrži put, na kojem velika većina Agora nije dovoljno jaka pa poludi. Bit je u tome da izvodeći najveće prljavštine, sačuvaš božansko svjetlo u sebi!”
Sjeli smo uz jedan dhuni oko kojeg je mirno sjedilo nekoliko baba. U krug su se neprestano slali čilumi napunjeni charasom – hašišem. Svaki put prije nego bi baba povukao gust dim punim plućima, povikao bi: “Alek! Bom!”. “Tim usklikom tjeramo zle duhove intoksikanata daleko od sebe pa uživamo samo njegova čista svojstva.” objasnio je Ram Giri. “Charas nam pomaže da se približimo bogovima i odmaknemo od svjetovnih potreba i zadovoljstava!” Marihuanu i hašiš, u Indiji mogu legalno konzumirati samo sadhui i babe. Za vrijeme Kumba Mele, to je pak dozvoljeno svima! Organizatori festivala, saopčili su da se u roku mjesec dana trajanja Kumba Mele, na travu potrosi $20 milijuna. Jedan sadhu za to vrijeme potroši prosječno $300, a pola kilograma trave koje za taj novac dobije, podijeli sa vjernicima koji dolaze kod njega po blagoslov.
Službena je činjenica i to da policija distribuira travu koju je u proteklim mjesecima zapljenila od turista. Iako svu pažnju Kumba Mele privlače zanimljivi sadhui, to je prije svega blagdan običnog čovjeka. Rijetko vrijeme kada svi, bez obzira na kastu ili stupanj duhovnosti imaju priliku zagrabiti u pehar bogova. Legenda kaže da su bogovi i demoni jednom davno vodili bitku za pehar besmrtnosti koji je stvorio vrhovni bog Višnu. Za vrijeme 12 godina koliko je trajala bitka na nebu, 4 puta je stvar izmakla kontroli te je iz pehara pobjegla po kap. Svaka kap pala je na jedan kraj Indije, na mjesta u kojima se od tada obilježava Kumba Mela. Borba bogova i demona, zapravo je vječna borba dobra i zla, pa se vjeruje da se nektar i dalje prolijeva na ista mjesta svakih 12 godina.
Kumba Mela je ujedno i najveće okupljanje ljudi na jednom mjestu koje svijet poznaje. U mjesec dana, Ujjain koji inače broji tek 400 000 stanovnika, posjetilo je 20 milijuna hodočasnika iz cijele Indije. Samo posljednji dan festivala, kada prema položaju planeta hinduistički astrolozi određuju točan trenutak prolijevanja nektara, 10 milijuna vjernika došlo se okupati u svetoj rijeci.
Prevladavajuća atmosfera cijelog festivala bila je radosna i pobožna, ali svako veliko okupljanje ljudi sa sobom nosi i probleme. Niski higjenski standardi, zagađenost pitke vode, infekcije prilikom kupanja u rijeci, nezgode u gužvi, pregaženi ljudi, epidemije… Također, festival privlači mnoge trgovce, lažne sadhue i prevarante. Veliki šatori, sa još većim razglasnim sustavima, često puštaju pop muziku umjesto religijskih mantri. Veće su gužve oko štandova sa šarenim i jeftinim artiklima, nego oko hramova. Dobronamjerni sveci prestali su dijeliti besplatne čajeve, strahujući od žrtava stampeda.
Na svom putu prema velikim, poput cirkusa kičastim šatorima, u kojima se odvija zabavni program, poneki će vjernik zastati kraj nekog sadhua koji je sjeo uz put da dijeli blagoslove. Često ta scena završi tako da ‘svetac’ inzistira na novčanom prilogu, satu ili prstenu u zamjenu za blagoslov, a čim to dobije, nezahvalno otjera pobožnog vjernika. Pokušavajući pronaći odgovor na pitanje što zapravo jest Kumba Mela, otišao sam do jednog od globalno priznatih mudraca.
Na Kumba Melu dolaze tisuće šivinih sljedbenika koji ovdje vrše obred inicijacije – primanja novih pripadnika u svoj red
Swami Avadesha Nanda jedan je od onih svetaca koji ima na desetke ašrama po Indiji, koji svojim humanitarnim akcijama hrani trbuhe tisuća ljudi, a svojim predavanjima po cijelom globusu od Amerike do Australije hrani duše milijuna vjernika. Njegov kamp u Ujjainu oaza je mira, čistoće i duhovnosti. Zatekao sam ga u privatnim prostorijama u kojima su vjernici u malim grupama dolazili po koju mudru riječ, blagoslov ili pogled razumijevanja.
Da se zaista radi o svecu, odavao je vječit, iskren i blag osmjeh koji je velikodušno djelio svima. Kad je našao nekoliko trenutaka i za novinara iz daleke Hrvatske, swami mi je rekao: “Indija je prenapučena zemlja, a to se najbolje može osjetiti na ulicama Ujjaina. Atmosfera koja prevladava na festivalu, pretežno je atmosfera mira, a ljudi su radosni i tolerantni. Svi se samo žele okupati u svetoj rijeci, a kad se radi o 20 milijuna ljudi, onda to postaje problem koji se mora razumjeti.
Nažalost, ima puno lažnih sadhua i ljudi koji su ovdje došli zaraditi novac. To je tako u cijelom svijetu, ni Indija nije iznimka!” Pokušao sam saznati koja je prava motivacija koja dovodi sve te ljude na Kumba Melu. “Samo pobožnost i emocionalna predanost. Ništa drugo!” rekao je swami.
Naš su razgovor prekinule 4 vjernice koje su ušle u sobu, noseći malu djecu u naručju. Šutile su i opčinjeno promatrale sveca. Swami ih je blagoslovio. “Zašto plačeš?” upitao je jednu ženu koja nije skidala gotovo zaljubljeni pogled sa mudraca. Samo je trznula usnicama, te nastavila šutjeti, plakati i pogledom se predavati swamiju. “Ljudi sa zapada dolaze u Indiju i traže duboku duhovnost!” mudrac je započeo svoj zaključak “Ali pogledaj ovu ženu. Ona vjerojatno ne zna ništa o duhovnosti, jogi, meditaciji, čakrama i tantri. Ona živi intuitivno, emocionalno, predano. To je srž hinduizma. To je srž Kumba Mele!”
