Na prvu mi se čini kao da nije moja tema, ali toliko vremena provodim razmišljajući o hrani, diskutirajući o njoj, pripremajući i konzumirajući je, isprobavajući razne režime, da želim jedan blog posvetiti tome da opišem svoj stav o hrani, što jedem, što izbjegavam i što mislim koliko je ili nije važno ono što unosimo u sebe…
Krenuo sam s predavanjem „Ljubav oko svijeta“ koje sam uz pomoć još par suradnika slagao više od mjesec dana. Uz knjigu i film, multimedijalno predavanje je još jedan oblik storytellinga koji mi je jako važan. Pokušavao sam ga složiti da bude poput „dokumentaraca uživo“, dinamično i višedimenzionalno, a jako mi je važno da bude i edukativno, inspirativno, da šalje pozitivnu poruku…
Prvi put otkad smo završili stvaranje knjige i filma „Ljubav oko svijeta“ uzeo sam kameru u ruke i pofotkao jedan par. I to još kakav! Par heroja koji svojim djelovanjem pomiču granice tolerancije i inkluzije! Ivo i Mladen prvi su gej par u Hrvatskoj koji su se uspjeli izboriti za udomljavanje djece, a sada se legalno bore protiv diskriminacije i kad je riječ o posvajanju…
Ne volim najavljivati budućnost, jer u mojim rukama nije ništa do li planova i snova, ali sad kad je karta kupljena i dozvola dobivena, rado ću podijeliti tu informaciju ponajprije s članovima KEK-a: Za mjesec i pol, početkom lipnja, idem na ekspediciju na jednu daleku, visoku planinu!
Ponekad su najbolje lekcije one do kojih sami dođemo. Ovu krilaticu nisam nigdje čuo ili preuzeo (barem se nadam), nego sam je sâm skovao: „Računaj na čuda!“. Često je zaboravljam, ali se uvijek iznova podsjećam na nju i uvijek mi dobro dođe. Ponekad je i presudna!
Kako se pokušavamo probiti u stranoj zemlji u kojoj smo nepoznati, i kako pokušavamo pogurati naš projekt „Ljubav oko svijeta“ na svjetsku scenu…
Neću se baviti Will Smithom, to što je napravio je glupo i krivo, ali pokrenulo je zanimljivu raspravu o nasilju. Treba li nasilje uvijek osuditi? Nekad sam bio gorljiv zagovornik nenasilne borbe. Do te mjere da sam jednom prilikom skinsima koji su me napali uzvratio gandijevskim nenasiljem. No jedan događaj na jednom od mojih najekstremnijih putovanja promijenio je moj stav o nasilju. Taj događaj je ujedno i nešto najopasnije što mi se ikad dogodilo…
Jedan od razloga zašto volim Anđelu, je to što je uvijek za akciju, za pokret, za putovanje, što nije ušuškana i navučena na poznato, nego uvijek spremna zakoračiti u nepoznato, novo. Ovo skijanje dogovorili smo dan prije nego što smo krenuli. Sreća da posjedujemo kombi-kamper omogućuje nam tu fleksibilnost. Doslovce se moramo samo odlučiti, spakirati, i krenuti…
Da nismo bili toliko pozitivni kroz povijest, sigurno ne bi opstali do danas, nekmoli još napredovali. Ipak, iznimno je nepopularno reći da nam je dobro, da nikad nismo živjeli bolje, da nikad nije bilo manje siromaštva, bolesti, ratova. To bi bilo posebno neprikladno reći sada, u ovo ludo vrijeme, kad se svijet valja iz jedne krize u drugu. Ipak, pozitiva nam je očito nužna za opstanak.
Nekoliko puta sam se na svojim putovanjima zatekao unutar ratne zone. Osim što je svako svjedočenje užasima rata lekcija o čovječnosti, to ekstremno iskustvo proizvodi i druge lekcije. Od jednog mirovnog aktivista s kojim sam posjetio okupirana područja Palestine, za vrijeme druge Intifade, dobio sam vrijednu lekciju o empatiji…