Jesu li im djeca počela ići u školu ili se i dalje odupiru tome? Uče li odrasli i dalje svoju djecu kako da u pijesku čitaju tragove divljači? Kako da komuniciraju sa pticama koje ih vode do meda? Kako da se u noći bez mjeseca orijentiraju kroz šipražje po zvijezdama? Kako da pale vatru bez upaljača i šibica?
Jesu li se promijenili? Odupiru li se i dalje promjenama koje dolaze od kontakta s drugim narodima i ostatkom svijeta, kao što su to činili stoljećima, ili je možda tome došao kraj? Pričaju li i dalje svoj drevni kliktavi jezik, ili se sve više prebacuju na svahili? Koliko im je novac ušao u živote? Imaju li danas mobitele? Posjećuje li ih sve više turista? Mijenjaju li se zbog turista? Kako gledaju na strance? Je li ih i kako počeo zanimati život izvan njihovog prostora, ili nije?
Jesu li se promijenili? Žive li i dalje onakvim načinom života kakvom sam svjedočio prije deset godina? Love li muškarci i dalje lukovima i strijelama? Mogu li i dalje ubiti veliku žirafu jednom malom otrovnom strelicom? Sakupljaju li žene i dalje plodove? Kradu li i dalje strvine lavovima?
Što nas sve čeka? Šta ćemo zateći? Otkad sam bio tu prije deset godina, koliko se toga promijenilo? Hoćemo li uspjeti pronaći !Ngo!ngu i njegovu družinu? Žive li i dalje polunomadski u bushu ili su se skrasili u okolnim selima? Rađaju li i dalje djecu u bushu? Umiru li i dalje u bushu?
U zadnjem blogu prije odlaska na ekspediciju, postavio sam puno pitanja, što konkretnih, što apstraktnih, sve što me zanimalo i nagnalo da posjetim Hadzabe. Većinu odgovora sam pronašao tamo. Neke ću tražiti i dalje, kroz iščitavanje literature, razgovore sa stručnjacima i nemilosrdno kopanje po sebi. U serijalu blogova koji slijedi, odgovarati ću na ta pitanja. Danas, samo neki dojmovi…
Nakon tjedana priprema i zapleta u Zagrebu i kulminacije posljednjih dana u Arushi, sve je spremno za ekspediciju – masa dobre nove tehničke opreme, masa dobre stare outdoor opreme, svega što nam treba za dva tjedna boravka u divljini, i – masa pitanja! Sva velika pitanja koja se godinama skupljaju u meni i sva mala praktična pitanja koja izranjaju tim češće što se dan polaska približava – sada su se skupila u jednu veliku masu. Idemo po odgovore!
Kad bih trebao izabrati jednu riječ koja bi sumirala moja prva dva mjeseca ove godine, mislim da bih rekao: učenje. I inače stalno nešto čitam, učim, ponekad si priuštim neke tečajeve i edukacije, ali posljednja dva mjeseca sam učio toliko novih znanja i vještina, da mi cijelo biće doslovce treperi…
Moj prvi pokušaj zimskog uspona na Triglav, davne 2005. godine, prošao je katastrofalno. Toliko smo se preplašili da smo odustali, okrenuli se, i rekli da ćemo, ako preživimo spust, odustati od alpinizma i snova o pohodima na visoka brda. 18 godina kasnije, kucnuo je čas za poravnavanje računa sa svojim vlastitim strahovima. Drugi pokušaj, prošli vikend, prošao je savršeno…
Prekjučer sam u Lisinskom ekskluzivno najavio novi projekt i novu ekspediciju – na koju krećem već za dva tjedna – a otkrio sam i da ću ovaj puta cijelu priču dokumentirati u novoj tehnologiji – VR-u! Kameru i opremu sam nabavio, sad imam samo dva tjedna da skužim i naučim kako snimiti VR film, a onda palim na ekspediciju…
Blagdansko je vrijeme. Bor je okićen u našem stanu. Anđela i ja smo zajedno i volimo se i lijepo nam je u životu. Puno se družimo s dragim prijateljima. Advent je u Zagrebu. Čarolija je u zraku. Sve je to nekako „uobičajeno“. Ali prošle godine u ovo vrijeme, meni je sve bilo posve drugačije, posve neuobičajeno.