Trebalo nam je tjedan dana i stotinu teških kilometara planine i džungle, da dođemo do teritorija pigmejskog plemena Yali – jednog od najtradicionalnijih u planinskom masivu Zapadne Papue, koja pripada Indoneziji.
Vratio sam se u Boliviju nakon dvije godine. Prošli put sam se dobro upoznao sa tom zemljom, posebno sa Nacionalnim Parkom Madidi, jednim od najvećih i najbogatijih prostranstava amazonske divljine. Ovaj put sam se vratio s namjerom da organiziram ekspediciju u njegov najskriveniji kutak i tamo pokušam pronaći jaguara – zagonetnog cara džungle kojeg je iznimno teško vidjeti u divljini.
Dok putujemo drndavim raspadnutim autobusom po grbavim zemljanim cestama Gvatemale, razmišljam o tome gdje se nalazim. Daleko u središtu Centralne amerike, civilizacija polako steže posljednju jezgru divljine.
Prvo su se čuli bubnjevi, potom trube, pa urlici. Povorka stotina asketa probijala se kroz ushićenu gomilu koja ih je čekala cijelu noć. Prve zrake izlazečeg sunca, označile su početak Šahi Snana, kraljevskog ritualnog kupanja u svetoj rijeci Shipri u Ujjainu u Indiji.
Turističke agencije u svijetu, i one u Hrvatskoj koje imaju program dalekih, egzotičnih putovanja pozivaju mušterije na nezaboravan put u Tibet, ultimativnu pustolovinu u posljednji spiritualni kutak svijeta.
Kada bi vam netko pričao o ljudima koji se obljevaju alkoholom i drogama, zive na grobljima, jedu ljudsko meso i seksualno opce sa mrtvacima, sigurno biste pomislili da se radi o ludjacima, sotonistima ili u najmanju ruku o mentalno poremecenim jadnicima.
Prva stanica na velikom putu motorom u Afriku bila mi je škola francuskog jezika u pitoreksnom gradu Toulouseu na jugu Francuske. Nakon što sam odvozio 1700 kilometara do Toulousea, iznajmio sam garsonjeru za sebe, garažu za motor i krenuo u školu na četiri tjedna intenzivnog učenja jezika koji će mi u zapadnoj Africi biti od presudnog značenja.
Jutro je u Andori bilo spektakularno. Sunce je grijalo, a nebo veselilo svojom dubokom vedrinom, iako su temperature bile ispod nule. Krenuo sam nizbrdo niz Pirineje u Španjolsku, na jug prema Africi, toplo se nadajući da zimu za ovu godinu ostavljam u retrovizoru.
Kao u nekoj priči, Europa je ostala prekrivena tmurnim oblacima, a nad Afrikom je sjalo sunce. No, dok smo na granici čekali da policajci i carinici obave svoj posao, tmurni oblaci preselili su se na južni kontinent.
Ušavši u predgrađe Marakeša, cilj nam je bio naći glavni trg Djemaa el Fna, potom malu ulicu u njegovom jugoistočnom kutu u kojoj se nalazi hotel koji smo rezervirali. U zraku kao da se osjećala napetost, kao da se slutila strka i ludilo.