Da smo sreli tog veselog dobrodržećeg gospodina na cesti, ne bismo nikad pomislili da je pripadao yakuzi, zloglasnoj japanskoj mafiji. Kad nam je pričao o paklu kroz koji je prolazio prije nego što mu je ljubav spasila glavu, teško smo mogli to vizualizirati. Ali njegovu priču su poput ožiljaka potvrđivale tetovaže na njegovim prsima i rukama, kao i šake s kojih su odsječeni vršci malih prstiju, prepoznatljiva obilježja yakuze…
Neke tajne naslutiš, pa ih šutiš dok ne dozre vrijeme za njih. Neka mjesta otkriješ, pa ih čuvaš, da bi ih podijelio s nekim posebnim. Palau je jedna od tih tajni. Mikronezijska državica toliko je malena, toliko udaljena od svih prometnih puteva i toliko dobro skrivena u golemosti Pacifika da je malo ljudi uopće čulo za nju, a još manje otkrilo njene dragulje. Toliku razvedenost obalne linije svijet je malogdje postigao. Labirint otočića obraslih u bujnu džunglu, prepun pitomih laguna usred najbogatijeg mora, kao stvoren je da ga se istražuje kajakom.
„Ljubav je za mene odluka. Ne postoji savršena veza. Uvijek će postojati netko tko je zgodniji, pametniji ili bolji od Maxa, ali ja biram njega“ pričala nam je u kameru Leah Christine iz Korora, glavnog grada Palaua, dok se Max pored nje kiselo smiješio. Bila je to pomalo bizarna scena, ali donekle uobičajena izjava. No ono što je meni neobično i zanimljivo u tome, je da je Leah Christine tek prva osoba na našem putu koja je to rekla…
Što je raj bez ljudi? Na ovom putovanju pronašli smo već nekoliko rajskih prostora u kojima je priroda neiskvarena, egzotična i nadrealno lijepa. Sve da bih došao do istog zaključka do kojeg sam došao u svom projektu „Džungla“ – da nije to to, ako raj koji zamišljam ne naseljavaju ljudi. Divni, dragi ljudi koji žive u potpunom skladu s prirodom koja ih okružuje. Zato smo nakon Palaua otišli na Solomonske otoke…
Ovakav kadar još nismo imali, pomislio sam zadovoljan. Muškarac i žena tamne kože i tamne kovrčave kose, namjestili su se jedno do drugoga u svom skromnom domu od drvaca i lišća. Žena u travnatoj suknji, muškarac u gaćama od kore drveta. Oboje goli do pasa. Novi tehnički problemi – gdje da im prikvačim mikrofon, tzv. „bubicu“. Novi izazovi – što ako nas kroz otvorena vrata vidi neko dijete – učas će cijelo selo biti tu! Jer gdje god se krećemo po selu, uvijek nas prati oblak dječurlije. Ali Duddly je starješina. Šef jednog od četiri plemena koja žive u ovom selu. Njegova riječ se sluša. Samo treba izdati zapovijed i svi će se razići…
Nakon Solomonskih otoka, čeka nas veliko putovanje preko Pacifika do Južne Amerike. To je za nas veliki prijelaz. Gotovi smo s istočnom polutkom Zemlje i preko najvećeg oceana na svijetu prelazimo na Zapadnu polutku. Kako avion polijeće iz Honiare i uzdiže se iznad otočne države, mislimo o tome koliko nam je ovdje bilo vrhunski. Boravak s tradicionalnim melanezijskim plemenom bio je svakako jedan od vrhunaca našeg putovanja dosad. Jesmo li pronašli nešto najtradicionalnije što se da pronaći na Pacifiku, pitam se. Ili to golemo more ispod nas krije još mnoge tajne?…
Novi kontinent. Nova Zemljina polutka. Novo poglavlje.
Latinoamerica.
Ugasite mobitel. Poslušajte prvo pjesmu od Calle 13 „Latinoamerica“. Potom si natočite čašu Malbeca iz Mendoze, i zatim uronite u ovaj tekst. Probat ću vam podijeliti svoje prve impresije…
Vrijeme je relativna kategorija. Kad gledam unatrag, ponekad mi se čini da je proteklih pola godine prozujalo za čas, a ponekad da je trajalo tri života. Opet se sve svodi na moju odluku. A ja odlučujem da je trajalo dugo. Da smo živjeli život punim plućima. Da smo iskoristili svaki tren, svakog dana najbolje što smo mogli. A tek smo na pola puta!
Juan Caños je zastao nakon postavljenog pitanja. Zurio je bespomoćno u kameru i otvarao usta kao riba na suhom, ali riječi nisu izlazile, nije ih pronalazio. Posegnuo je za gitarom i materijalizirao jedan od momenata koje smo čekali – da netko umjesto odgovora ponudi pjesmu.
Put do njihovog stana prolazi preko plaže. Latinoameričke plaže su ionako pune života, ali ova u Rodaderu baš je krcata. Preplanule ljepotice igraju odbojku na pijesku; momci se šepure svirajući gitare ili kroteći valove daskama; klinci iz kvarta uvlače svoje prve dimove trave nedaleko ležaljki na kojima se odmara kvartovsko vijeće staraca; naporni prodavači štrikaju svoje tragove u pijesku oko ljudi koji su ih naučili ignorirati; u ponudi je sve, od voća i sokova, do seksa i kokaina…