Ne. Nema šanse. Neće to moći. Hahaha. To su uglavnom bile reakcije svih motorista ili ljudi koji se razumiju u motore kad sam im rekao da se spremam na putovanje u Afriku, sa curom i kompletnom opremom, preko Sahare, na jednom motoru.
Prva je noć u Cuscu. Sanjam katastrofu. Frenetične peruanske frule i nacerene ljame u ljubavnom plesu stvaraju bizarni vrtlog koji me usisava i vodi na sam kraj svijeta, za koji mi nešto u snu govori da nije daleko.
Zima je u Peruu, na južnoj polutci, ali vrijeme nas odlično služi. Otkad smo došli u visoke Ande nismo vidjeli ni oblačka na nebu. Opojno plavetnilo neba još je dublje zbog rijetkog zraka na visinama.
Jedini smo ljudi u u lobiju hotela u Arequipi. Prilazi mi jedan Peruanac i kaže „Ja sam Miguel Zarate. Tražim planinare iz Hrvatske…“
Sanjao sam veliku polarnu ekspediciju, probijanje kroz veliku praznu bjelinu danima, okruženost beskrajnim horizontom i samoću. Znao sam da su snovi ostvarivi ako ih pametno postavimo i dobro se pripremimo za njih. Znao sam da ne možemo sve, ali možemo puno više nego što mislimo da možemo. Znao sam da nijedan horizont nije predaleko i da život počinje jednom kad izađemo iz zone komfora.
Od mnogobrojnih etničkih skupina koje naseljavaju golema prostranstva dalekog Sibira, Neneci su jedni od najotpornijih i najprilagođenijih surovoj klimi. Ovaj nomadski narod, koji sa svojim velikim stadima sobova svake godine kreće u iscrpljujuće migracije na krajnji sjever, na poluotok Jamal, živio je na ovom teritoriju stoljećima prije dolaska prvih ruskih istraživača i kolonizatora.