Piše: Davor Rostuhar
Kad ljudima kažem da sam s trogodišnjom kćeri otišao na osmodnevno planinarenje preko otoka Reunion usred Indijskog oceana, obično prvo pomisle da sam malo lud. A možda i jesam. Ali istina je da nisam birao Reunion unatoč tome što putujem s djetetom, nego upravo zbog toga.
Kad putuješ s malim djetetom, tražiš neku neobičnu kombinaciju stvari koje se rijetko nalaze na istom mjestu. Želiš spektakularnu prirodu, ali i sigurnost. Želiš osjećaj dalekog svijeta i avanture, ali ne želiš tropske bolesti, lošu zdravstvenu skrb ili logistički kaos. Želiš ozbiljno planinarenje, ali da ipak možeš svaku večer oprati blato s nogu, pojesti topli obrok i prespavati u krevetu.
A Reunion ima sve to.
To je francuski prekomorski teritorij, dakle praktički komadić Francuske usred Indijskog oceana. Plaća se eurima, roaming radi kao kod kuće, vrijedi europska zdravstvena iskaznica, ceste su odlične, smještaj uređen, hrana fina, a sigurnost na razini Europe. Istovremeno, krajolik izgleda kao da ste sletjeli na neki izgubljeni tropski planet.
Zapravo, geografija je glavni razlog zbog kojeg sam odabrao upravo Reunion.
Oduvijek volim mjesta do kojih je teško doći. Himalaja, Papua, razni zabiti krajevi svijeta – uvijek su me privlačila naselja koja su ostala izvan dosega cesta. Ali Reunion je po tom pitanju nešto posebno.
Otok je nastao djelovanjem velikih vulkana, od kojih su se čak tri urušila sama u sebe. Ono što je ostalo nakon tih urušavanja, a zatim milijuna godina tropske erozije, danas izgleda gotovo nestvarno. Goleme kamene stijenke, ponegdje više od kilometra visoke, okružuju ogromne prirodne amfiteatre koje ovdje zovu cirques. Teško je to objasniti fotografijom, a iskreno ni iz zraka nije lako shvatiti što se tu sve dogodilo.
Ponekad hodaš uskim grebenom između dva takva ponora i imaš osjećaj da si na zidu nekog drevnog izgubljenog grada. Ponekad prelaziš s jedne strane tih golemih kamenih tvrđava na drugu. A ponekad se nađeš na mjestu gdje izgleda kao da je netko iz planina iščupao cijele komade svijeta.
Još fascinantnije su priče ljudi koji su tu živjeli.
Do 17. stoljeća tu nije bilo žive duše, a kad su Francuzi naselili otok, na blagim padinama dostupnim s obale napravili su plantaže kave i šećerne trske i dovukli ovdje za radnu snagu robove iz Afrike i zatvorenike iz cijelog carstva. Oni su bježali od sužanjstva u nedostupnu unutrašnjost otoka, gdje su zasnovali mala naselja i preživljavali od obrađivanja zemlje. Neka od tih sela i danas postoje. Do nekih još uvijek ne vode ceste. Helikopteri su često jedina veza s ostatkom otoka.
Dok hodaš tim krajevima, ne možeš se ne pitati kako je netko prvi put prošao kroz tu džunglu, probio put preko tih litica i odlučio baš ondje započeti novi život. A najbolji način da sve to doživiš je planinarska ruta GR R2.
Ta staza prolazi gotovo preko cijelog otoka i uređena je jednako dobro kao planinarske staze u francuskim Alpama. Putokazi su izvrsni, staze održavane, a ono što je za roditelje možda najvažnije – cijela ruta funkcionira po principu “hut-to-hut” planinarenja.
To znači da svaku večer dolaziš do planinarskog smještaja gdje te čekaju krevet, tuš, večera i doručak. Nema nošenja šatora, kuhala, vreća za spavanje i svih onih stvari koje inače pretvore obiteljsko planinarenje u logističku operaciju.
Zbog toga sam ja mogao proći gotovo cijelu rutu noseći samo osnovnu opremu za sebe i Reu. Dobro, “samo” je relativan pojam – zajedno s njom, nosiljkom, vodom i hranom ruksak je znao imati preko 30 kilograma. Ali to je i dalje daleko jednostavnije nego da sam morao nositi kompletnu kampersku opremu. Cijela GR R2 transverzala ima oko 134 km i oko 10.100 m uspona, najbrže poznato vrijeme (FKT – Fastest Known Time) trenutno drži Francuz Quentin de Moncuit s vremenom od 2 dana, 8 sati i 9 minuta, postavljenim u srpnju 2024. u unsupported kategoriji (bez vanjske pomoći i logističke podrške). Većina planinara tu rutu prolazi za 11–13 dana. Mi smo računali 8 dana, a na kraju smo zadnja dva dana nešto skratili i odrezali pa smo ukupno u sedam dana prešli 105 km sa 7000m uspona. Strme staze i puno uspona glavna su odlika tog GR R2 traila i razlog zašto smo to izabrali, jer smo htjeli malo intenzivniju turu. Planinari s djecom koji ne žele intenzivniji ritam mogu si organizirati put i drugačije, tako da uzmu smještaj u nekom od cirquea i odatle poduzimaju kraće i lakše ture u okolicu.
Svi roditelji s djecom koje smo sreli putem prakticirali su taj oblik putovanja. Nismo sreli nikog drugog s djecom da je prolazio cijelu rutu poput nas.
Pa, kako je Rea podnijela sve to?
Iskreno, bolje nego ja.
Dok sam se ja patio na usponima, ona je uglavnom pričala o patuljcima koji žive u maglovitoj šumi, pjevala pjesmice i postavljala mi tisuće pitanja. Ponekad bi hodala sama, ponekad spavala u nosiljci, a ponekad me bodrila na strmim usponima uz svoje legendarno: “Hajde tata, možeš ti to!”
Mislim da ljudi često podcjenjuju djecu. Ili precjenjuju potrebu da djeca budu stalno u nekakvim posebno osmišljenim sadržajima za djecu. Moje iskustvo govori suprotno. Maloj djeci uglavnom je najvažnije da su s ljudima koje vole. Gdje ih staviš, tamo rastu.
Naravno, Reunion nije destinacija samo za roditelje s djecom. Da sam išao sam ili s ekipom planinara, jednako bih ga preporučio. U osam dana možeš proći od tropske džungle do visokih planinskih grebena, popeti se na najviši vrh Indijskog oceana (3070m Piton de la Neige), prijeći aktivni vulkan i završiti dan kupanjem u oceanu.
Ali ono što me najviše oduševilo jest činjenica da sve to dolazi bez uobičajenih kompromisa koje često moraš prihvatiti na egzotičnim destinacijama.
Reunion je istovremeno divlji i pitom. Egzotičan i poznat. Tropski i alpski. Dovoljno udaljen da se osjećaš kao da si otišao na kraj svijeta, a dovoljno jednostavan da se usudiš povesti i trogodišnje dijete.
Ako volite planine, a pogotovo ako volite planine i imate malu djecu, Reunion je jedna od onih destinacija koje zaslužuju mjesto na bucket listi. Nakon više od dvadeset godina putovanja po svijetu, rijetko za neko mjesto mogu reći da nema pravu konkurenciju.
Za Reunion bih to gotovo mogao reći.
