Projekt „Ljubav oko svijeta“ nas je potpuno okupirao. Radimo na njemu i po 15 sati dnevno. Ali paralelno s njime pokrenuo sam i jedan drugi, ekspedicijski projekt, radnog naziva: „Do vrhova svijeta zajedno“. Lijepo je startao ove godine prvim planinskim treninzima, pa u novom blogu najavljujem našu prvu ekspediciju ove godine. I usput uviđam kako ta dva projekta zapravo imaju i više toga zajedničkog nego što se možda čini na prvu…
Život u Zagrebu ušao je u onu rutinu koja je bila možda i jedino što nam je nedostajalo na putu. Čime se bavimo? U kojoj fazi su priprema filma i knjige? Što radi Anđela a što radim ja? Što radimo zajedno? Jesmo li naučili odvojiti privatno od poslovnog? Kako izgledaju poslovni sastanci Anđele i mene? U novom blogu slijedi mali uvid iza kulisa u produkciju projekta „Ljubav oko svijeta“.
Znate onaj mit o androginu – o tome da je čovjek podijeljen na dvije polovice koje lutaju svijetom sve dok se ne nađu i ponovo ne spoje. Nije li to u jednu ruku vrlo tradicionalna ideja, možda čak utkana u kolektivno nesvjesno naše civilizacije, a u drugu ultimativno romantična, fatalistička i zapravo neodrživa? Pričala su nam o tome dva naizgled vrlo različita para – moderan par new-agera iz Kostarike i vrlo tradicionalan par ortodoksnih židova iz New Yorka…
Na našoj svadbi tražili smo uzvanike da nam u jednu knjigu upišu savjete kako da izbjegnemo rastavu. Jedan zgodan savjet bio je: „Neka vas ne brinu svađe, dokle god se svađate, znači da vam je stalo.“ No, je li to zaista tako? Je li učestalo svađanje dokaz ljubavi ili odsustva ljubavi? Kako se Anđela i ja svađamo i kako se mirimo? Što smo naučili o svađanju i mirenju od parova koje smo intervjuirali širom svijeta?…
Nužan i neizbježan dio našeg posla i života je upravljanje „slikom nas“ koju šaljemo van. No, tih slika je više. Jednu kreiraju mediji, drugu ljudi koji govore o nama, treću mi sami komuniciramo prema van, kroz društvene mreže, kroz naše kanale komunikacije. Koliko te slike odgovaraju stvarnosti? Koliko ovise o oku promatrača? Koja je naša prava slika?… Kad komuniciramo kako se lijepo slažemo mnogi nas idealiziraju, kad pričamo o tome kako se svađamo mnogi misle da smo osuđeni na propast. Tko smo mi zapravo? Kakvu sliku nas komunicirati u doba lažnih vijesti i Instagrama? Može li ta slika uopće biti objektivna?
Loša vijest! Dobili smo rezultate jedinog i vrlo važnog natječaja za podršku dokumentarnom filmu u Hrvatskoj. Nismo prošli. Ne znamo još zašto, ali nije ni bitno. Jako smo se trudili oko toga i jako smo se nadali da ćemo proći. Žao mi je i teško mi je. Kroz mjesec dana ostajemo bez goriva. Dobro znam da je sve to dio procesa, ali pitam se zar svaki put moramo prolaziti istu priču? Hoće li ikad postati lakše? U tim trenucima okrećem se onom što sam naučio dosad. Iz riznice skupo plaćenog iskustva vadim savjete sam sebi – kako još jednom ustati i krenuti dalje. Prvi korak je vratiti se u srž, postaviti si ono ključno pitanje – zašto! Zašto ustrajem? Zašto radim to što radim?…
Kad pričamo s ljudima iz naše, zapadne kulture o tome da u sklopu projekta „Ljubav oko svijeta“ između ostaloga istražujemo i je li ljubav univerzalna ili ne, mnogi nam kažu da u svijetu još uvijek ima puno ugovorenih brakova i tvrde da u njima ne može biti ljubavi. Doista, više od polovine brakova u svijetu danas je ugovoreno! Međutim, je li istina da u njima ne može biti ljubavi? Na našem putu oko svijeta, intervjuirali smo više parova koji su u ugovorenom braku. U naredna dva-tri bloga, pozabavit ćemo se tom temom…
Da se nismo zatekli u ovom iščašenom vremenu, prošli tjedan proveli bismo na ZG-DOXu, najvećem domaćem festivalu dokumentarnih filmova. Upali smo na njihovu PRO radionicu, što znači da bismo preko dana od iskusnih mentora učili kako da najbolje predstavimo svoj projekt, a ostatak dana bismo gledali odlične dokumentarce i družili se s kolegama filmašima. Međutim, iako je festival otkazan, radionica se održala putem interneta. Hrabre organizatore DOX-a čak ni potres nije omeo da dovrše priču i dokažu nam da unatoč svemu, život mora ići dalje!…
Jedan od podataka koji me najviše fascinirao od kad istražujemo ljubav oko svijeta, jest da je danas, 2020. godine, više od polovice brakova u svijetu – ugovorena! Najveći postotak ugovorenih brakova je u Indiji – čak 90%. Iako kroz bolivudske filmove Indijci slave romantičnu, štoviše fatalnu ljubav – u stvarnom životu odlučuju se za partnere koje niti ne poznaju. Među onima koji se upuštaju u takav brak, nisu samo tradicionalni, siromašni ljudi iz ruralnih sredina, već i moderni, visoko obrazovani ljudi, poput Nihit i Ketal. Oni su nam objasnili zašto su izbor partnera namjerno prepustili roditeljima i zašto misle da je ugovoreni brak bolji – ne samo po pitanju stabilnosti saveza, nego i kvalitete ljubavi…
Želimo nešto, a kad to dobijemo više nas ne veseli. Sanjamo o ljubavi, a kad je pronađemo, nešto nam i dalje nedostaje. Kad naš partner podbaci, mislimo da bi nam bilo bolje s nekim drugim. Borimo se za sklad a kad ga pronađemo tako ga lako izgubimo. Nikad se ne osjećamo potpuni. Uvijek bi nešto moglo biti bolje… Sve je u redu. Nismo nenormalni. Nismo bolesni. Samo smo moderni. Da bismo saznali kako smo se zapetljali u te čvorove paradoksa tako karakteristične za modernizam, epohu u kojoj živimo, moramo baciti pogled na to kako smo do ovdje došli…