Kad sam ulazio u tridesete objavio sam tekst „Pozdrav tridesetima“ u kojem sam napisao što od njih želim. Sada kada sam ih ispratio u nepovrat, gledam to i utvrđujem da se zapravo sve što sam si zaželio i ostvarilo. Pa toplo pozdravljam novo desetljeće mog života i šaljem u eter nove želje.
Nakon prebačene 40. godine života, i 20. godine putovanja mislim da je fora da se malo osvrnem na najbolje lekcije i najkorisnije savjete koje sam dosad dobio od života te da ih podjelim s vama kroz priče koje stoje iza njih. Lekcija #1: „Ako te tvoji snovi ne plaše, možda nisu dovoljno veliki!“
Nastavljam dalje s najboljim lekcijama i savjetima koje sam skupio širom svijeta do sad i pozadinskim pričama kako je do toga došlo. Savjet broj dva dogodio mi se u Butanu: „Jedino utočište je u tebi!“
Stoput prođem Zagrebom, i ništa. Ništa ne primijetim, samo žurim negdje i projurim, pa šta, to je moj grad. A onda jednom sunce zapadne pod dobrim kutom na Ilicu, začujem odnekud zvukove Django Reinharda, zaboravim na sve, zavežem bicikl za skelu i krenem u šetnju, zaronim u ono baš najljepše od Zagreba…
Bizarno je u ovoj suludoj ratnoj situaciji razgovarati o književnosti. Ali moramo se prisiliti ne razgovarati samo o ratu. Život mora ići dalje. Književnost, umjetnost… neki su od najveći vrhunaca čovječanstva, oni se nalaze na posve drugom kraju spektra od nasilja i gluposti. Zato je bitno i dalje pričati o književnosti. A ovaj put razgovaram s vrsnim majstorom tog umijeća, jednim od prvih domaćih autora koje sam zavolio, kog od tad vjerno pratim i čekam svako njegovo novo djelo. On je Marinko Koščec, a njegova nova knjiga zove se „Sami“. Razgovaramo o pisanju, književnosti, umjetnosti, cinizmu, pameti, jeziku, bogu, slučaju i još mnogočemu.
Nekoliko puta sam se na svojim putovanjima zatekao unutar ratne zone. Osim što je svako svjedočenje užasima rata lekcija o čovječnosti, to ekstremno iskustvo proizvodi i druge lekcije. Od jednog mirovnog aktivista s kojim sam posjetio okupirana područja Palestine, za vrijeme druge Intifade, dobio sam vrijednu lekciju o empatiji…
Da nismo bili toliko pozitivni kroz povijest, sigurno ne bi opstali do danas, nekmoli još napredovali. Ipak, iznimno je nepopularno reći da nam je dobro, da nikad nismo živjeli bolje, da nikad nije bilo manje siromaštva, bolesti, ratova. To bi bilo posebno neprikladno reći sada, u ovo ludo vrijeme, kad se svijet valja iz jedne krize u drugu. Ipak, pozitiva nam je očito nužna za opstanak.
Jedan od razloga zašto volim Anđelu, je to što je uvijek za akciju, za pokret, za putovanje, što nije ušuškana i navučena na poznato, nego uvijek spremna zakoračiti u nepoznato, novo. Ovo skijanje dogovorili smo dan prije nego što smo krenuli. Sreća da posjedujemo kombi-kamper omogućuje nam tu fleksibilnost. Doslovce se moramo samo odlučiti, spakirati, i krenuti…
Neću se baviti Will Smithom, to što je napravio je glupo i krivo, ali pokrenulo je zanimljivu raspravu o nasilju. Treba li nasilje uvijek osuditi? Nekad sam bio gorljiv zagovornik nenasilne borbe. Do te mjere da sam jednom prilikom skinsima koji su me napali uzvratio gandijevskim nenasiljem. No jedan događaj na jednom od mojih najekstremnijih putovanja promijenio je moj stav o nasilju. Taj događaj je ujedno i nešto najopasnije što mi se ikad dogodilo…
Kako se pokušavamo probiti u stranoj zemlji u kojoj smo nepoznati, i kako pokušavamo pogurati naš projekt „Ljubav oko svijeta“ na svjetsku scenu…