Davor je još uvijek u bespućima planine, bez signala, ali uspio mi je putem satelitskog telefona javiti da su danas svi članovi ekspedicije stigli na 6190 metara visok vrh Denalija!
Kad je mali avion s nas osmero i pola tone opreme poletio iz Talkeetne prema planinskom lancu u središtu Aljaske, osjetio sam ono uzbuđenje, koje me uvijek preplavi kad odlazim na ekspediciju. Kad odlazim van mreže, van dosega whatsapp poruka, poslovnih emailova, vijesti iz svijeta. Kad odlazim u ekstremnu divljinu u kojoj mi preživljavanje omogućuje samo ono što sam ponio sa sobom…
U kampu 3, na 3300 metara, počinjemo planinu, i rijedak zrak osjećati cijelim tijelom. Od tamo naviše, trebat će nam aklimatizacija, put je strmiji, teži, opasniji. Stvari više ne možemo nositi i vući odjednom, nego moramo razlomiti u više navrata. Od kampa 4, na 4300 metara, koji se još naziva i „advance base camp“ do kampa 5, zadnjeg, visinskog kampa na 5200 metara, najteža je ali i najljepša dionica uspona na Denali…
U logoru 5 vlada prava atmosfera posljednjeg, visinskog logora, na velikoj planini. Tu nema puno kerefeka – nitko do ovdje ne nosi velike i teške zajedničke šatore, nitko višak slobodnog vremena ne troši na nepotrebne rabote, poput izgradnje posebnih nastambi ili skulptura od leda, nitko se ne šeće okolo, niti druži s drugima vani na zraku. Oni koji borave ovdje uglavnom leže u šatorima i čuvaju energiju za vrh ili su preumorni jer su se s vrha upravo vratili…
Jedan od glavnih razloga za odlazak na Denali, meni je bilo promatranje i učenje kako stvari funkcioniraju u većem timu ljudi koji se međusobno slabo poznaju. Bio sam dosad na preko 20 ekspedicija, ali to su uvijek bili mali timovi od dvoje-troje ljudi koji se dobro poznaju ili solo priče. Ovo mi je bila prilika da prvi put sudjelujem u jednom većem timu koji planinu penje klasičnim ekspedicijskim stilom. I odlična prilika da promatram kako to funkcionira i promišljam o umijeću vodstva i dinamici odnosa u timu…
Ovaj blog nema izdvojeni ulomak.
„Taman što je ekipa s kojom sam penjao Denali odletjela prema doma, meni je doletjela Anđela da naredna tri tjedna putujemo Aljaskom i krajnjim sjeverom Amerike. Prvo smo otišli na jedan višednevni trek da se upoznamo s aljaškom divljinom, šumama, jezerima, medvjedima, losovima, komarcima…“
U svojim počecima jako puno sam putovao autostopom. Sad već dugo nisam. Mislio sam da je to doba iza mene i da sam već prestar da me itko pokupi. Ali sulude cijene prijevoza na Aljasci natjerale su nas da se vratimo staroj formi putovanja i to je ispalo genijalno! Aljaska je jedina država za koju znam u kojoj je donedavno postojao zakon da vozači MORAJU stati stoperima…
Nakon stopiranja i bekpekanja po Aljasci, odlučili smo iznajmiti auto i sami istražiti malo udaljenije predjele tog prostranstva. I već nakon nekoliko dana vožnje pronašli smo „The“ mjesto, malo naselje na kraju duge, grube ceste, naselje u kojem živi zajednica osebujnih, uvrnutih i autentičnih likova, mjesto koje najviše podsjeća na „Život na sjeveru“.
Piše: Davor Rostuhar Nakon što smo na prvoj stanici našeg road tripa iznajmljenim vozilom pronašli arhetipsko mjesto Aljaske, McCarthy (vidi prošli blog), činilo nam se da smo gotovi s Aljaskom, da sada što god drugo nađemo, neće više bi...