Polagano prolazim planine koje dijele unutrašnjost od obale. Kad sam ih gledao iz zraka na letu do starta na Hercules inletu, točno sam shvatio svu silinu Antarktičkog leda. Ledeni pokrivač je toliko debeo da su ponegdje cijeli planinski lanci ispod površine leda, a ponegdje izviru iz leda samo vrhovi planina, što se zove nunatak. Dva nunataka koji su mi bili orijentir jer sam između njih morao proći, sada su već iza mene, sljedeći nunatak koji će mi biti orijentir, još je predaleko van mog vidokruga. Ali desno od mog smjera kretanja posljednja tri dana sam uživao u pogledu na te planine koje sam vidio iz aviona. Sada mi i one sve više izlaze iz vidokruga, a beskrajni bijeli horizont koji će me pratiti narednih dana, sve više preuzima stvar.

Planine koje sam vidio iz aviona krasile su mi pogled na zapad prva tri dana. Sada polako ostaju iza mene.

Danas sam dosegao svoj dnevni cilj. I dalje se penjem, ali je uzbrdica blaža i razvučenija.  U nešto više od 8 sati, popeo sam 200 metara u 15 kilometara za što sam spržio 5200 kalorija. Naporan je ovo posao. Nadam se da će postati lakše kad se uzbrdica još više razvuče, ali biti će i hladnije, vjetrovitije, biti će i loših dana, biti će i dijelova gdje su sastrugi visoki i po dva metra. Sastrugi su uzdužne formacije od snijega koje formira vjetar. I sada ih već ima, ali su zanemarivo maleni, a između 86 i 88 stupnja čeka me više od 200 km velikih sastruga, a nakon toga ledeni polarni plato na 2800 m. No tko zna hoću li uopće izdržati do tamo, i hoću li moći pratiti potreban tempo?

Ali ne! Ne razmišljati o tome! Mozak zna biti najveći neprijatelj. Sada, na samom početku, zaista ne treba razmišljati o tome što me sve čeka. Sve sam to razmišljao prije i pripremao se za to, ali sada kada sam u igri, treba ići iz dana u dan. Biti što više u trenutku, paziti na fokus. Trebam biti fokusiran na to da sve obavljam strpljivo u rukavicama, bez obzira na to koliko poneki posao bio težak i zahtjevan. Treba biti fokusiran na to da se često mažem kremom za sunčanje i unatoč tome da što više pokrivam lice maskom i da nikad ne skidam sunčane naočale da ne bi riskirao snježno slijepilo. Treba biti fokusiran na tehniku kretanja i disanja. Na to da što učinkovitije i brže odradim večernju i jutarnju rutinu u šatoru, kako bih se što više stigao odmoriti.

Ali mozak hoće dramu. Kao da me neprekidno želi podsjetiti da ako nastavim ovako sporo, neću nikad stići do Južnog pola. Znam ja da je to strategija, ali briga njega. Preko dana, ja kontroliram situaciju, naposljetku i to sam trenirao. Ali dočeka me ujutro kad se još nisam razbudio. To su jutarnji demoni. U mom slučaju, najpodliji od svih. Kukavice koje napadaju  kada još spavam. Pobijediti demone, prvo je pravilo ovog puta. Biti fokusiran i u trenutku, drugo, kontrolirati samo ono što mogu, treće. U ovom trenutku cilj mi nije stići na Južni pol, nego se što bolje odmoriti da bi sutra dostigao svoj dnevni cilj. Iz dana u dan, iz bitke u bitku. Samo jako!

Čitajte dalje

Prijavi se na newsletter

Prati nas na društvenim mrežama

Od Norveške do Antarktike i od Južne Amerike do Japana, objavljujemo zanimljive tekstove, reportaže i fotke. Budi uvijek u toku i ne propusti novosti iz svijeta ekspedicionizma i kulture.