Prva stanica na velikom putu motorom u Afriku bila mi je škola francuskog jezika u pitoreksnom gradu Toulouseu na jugu Francuske. Nakon što sam odvozio 1700 kilometara do Toulousea, iznajmio sam garsonjeru za sebe, garažu za motor i krenuo u školu na četiri tjedna intenzivnog učenja jezika koji će mi u zapadnoj Africi biti od presudnog značenja.
Jutro je u Andori bilo spektakularno. Sunce je grijalo, a nebo veselilo svojom dubokom vedrinom, iako su temperature bile ispod nule. Krenuo sam nizbrdo niz Pirineje u Španjolsku, na jug prema Africi, toplo se nadajući da zimu za ovu godinu ostavljam u retrovizoru.
Kao u nekoj priči, Europa je ostala prekrivena tmurnim oblacima, a nad Afrikom je sjalo sunce. No, dok smo na granici čekali da policajci i carinici obave svoj posao, tmurni oblaci preselili su se na južni kontinent.
Ušavši u predgrađe Marakeša, cilj nam je bio naći glavni trg Djemaa el Fna, potom malu ulicu u njegovom jugoistočnom kutu u kojoj se nalazi hotel koji smo rezervirali. U zraku kao da se osjećala napetost, kao da se slutila strka i ludilo.
Maroko nas je opio svojim orijentalnim čarima toliko da smo se u njemu zadržali puno više nego što smo planirali. Nakon gotovo mjesec dana uživanja u toj zemlji iz tisuću i jedne noći, bilo je vrijeme da ponovno zajašimo Pegaza i udarimo cestu.
Marokanska granica ostala je iza nas, a još nas je četiri kilometra ničije zemlje dijelilo do ulaza u Mauritaniju. „Čuvajte se mina, slijedite samo dobro utabane puteve“ zvonilo nam je u ušima upozorenje jednog putnika kojeg smo sreli u Zapadnoj Sahari.
Čovjek s putovanja uglavnom pamti dobre stvari, a one loše zaboravlja. No, kad mi netko za deset godina spomene Senegal, vjerojatno ću ga se sjećati po lošem.
Daleko od afričkog kopna, Atlantikom se rasulo nekoliko otoka koji čine neobičnu državu Cabo Verde. Odletjeli smo na te vulkanske, pustinjske otoke da se malo odmorimo od afričkog kopna i da pokušamo doživjeti taj neobičan krajolik i jedinstvenu kulturu nastalu stoljetnim miješanjem crne Afrike i mediteranske Europe.
Kako ulazimo u Mali, naše putovanje se zakuhava. Postaje stvarno vruće. Mjerni instrumenti koje sam pričvrstio na volan motocikla pokazuju 45 stupnjeva. 45 stupnjeva na suncu, doduše, ali briga me koliko je u hladu kad hlada nema nigdje.
Sjedimo u pećini starješine Dogona, u podnožju goleme litice. Pogled se pruža na cijelo selo i daleko, daleko u savanu nad kojom pada noć. Neobične kućice od blata sa nakošenim slamnatim krovovima smjestile su se između gorostasnih baobaba i monolitnog stijenja koje je palo s litice.