Danas se u iznimno teškom danu, dogodio trenutak blažene lakoće. Ne znam zašto je i dalje tako teško. Prva 3-4 dana bila su zaista najteža, em početak, em najveća uzbrdica, najdublji snijeg i najteže sanjke. Sada sam već deseti dan unutra. Teren je više-manje ravan. Nije to tako ravno kako izgleda na slikama, stalno su uzbrdice ili nizbrdice, ali one su blage, nisu onako strme kao prvi dani… No, itekako dovoljno da osjetiš da ti na uzbrdici ide teže, a na nizbrdici lakše. Podloga je više-manje dobra. Istina, posljednja 2-3 dana, snijeg je malo dublji, skije i sanjke malo dublje propadaju i češće zaoru, što samo otežava stvar, ali ne žalim se jer znam da snijeg može biti i puno dublji i teži. I ne žalim se jer se nema smisla žaliti na stvari koje ne mogu promijeniti.

Prvih 10 dana i 180 km iza mene.

Ponegdje se dogodi komadić čvrstog, vjetrom utabanog, zaleđenog snijega, a na njemu i skije i sanjke kliznu, polete i ne ostave trag. Ali to su komadići od maksimalno desetak metara. No, danas se dogodio jedan potez dobre podloge od par stotina metara. Nije to bio zaleđeni snijeg, nego jednostavno dobra, tvrda podloga. Na ravnom. Niti na nizbrdici niti na uzbrdici nego na ravnom. Primijetio sam da hodam normalno. Da ne vučem i ne čupam iz sve snage nego normalno. Onako kako sam bez previše opterećenja vukao lakše sanjke na pripremama u Norveškoj. Primijetio sam da ne zastajkujem svakih par desetaka koraka da bih došao do zraka. Da hodam normalno. Kao da sam se odjednom podsjetio koliko volim hodati. Zagledao sam se u horizont ispred sebe i uživao u lakim koracima nadajući se da će potrajati što duže. Ali nakon par stotina metara, uslijedila je opet stara priča. Lagana uzbrdica, malo dublji snijeg, težak hod, korak po korak, duboko disanje, česta stajanja, čupanje… Do kraja dana.

Shvatio sam da sam sve ove kilometre koje sam prevalio do sad, pošteno iščupao.  To je ta teškoća o kojoj pričam, koja je dobila novu perspektivu sada kada sam uvidio da ne mora biti tako. Zašto posljednjih nekoliko dana umjesto da povisujem kilometražu u vremenu, povisujem vrijeme potrebno za istu kilometražu? Sanjke su lakše kilu, kilu i pol svaki dan. Vrijeme je blagonaklono, na podlogu se ne mogu požaliti. Je li to zato što sam umoran i treba mi dan pauze ili ipak zbog objektivnih vanjskih okolnosti na koje se ne želim izvlačiti?

Što god bio odgovor, ova današnja epizoda dala mi je nadu da će možda biti lakše nekad u doglednoj budućnosti. Kad sanjke budu još 20-30 kila lakše. Kad dođem na neku vjetrometinu gdje je snijeg otpuhan. Bit će to pravi gušt. Tada mislim da mi neće biti nikakav problem napraviti 30 kilometara u danu. A dotad, čupanje!

Čitajte dalje

Prijavi se na newsletter

Prati nas na društvenim mrežama

Od Norveške do Antarktike i od Južne Amerike do Japana, objavljujemo zanimljive tekstove, reportaže i fotke. Budi uvijek u toku i ne propusti novosti iz svijeta ekspedicionizma i kulture.