Ne znam postoji li odgovarajuća riječ u našem jeziku za „white out“ – vremenske uvjete, ili bolje rečeno, vizualne uvjete, kada je sve, ali baš sve oko tebe bijelo. I gore i dolje i lijevo i desno. I kad u toj bjelini nema nikakvog kontrasta. U ronilačkom žargonu, kad se uđe u „veliko plavetnilo“ pa se ne vidi ništa osim mora na sve strane, kaže se da se „ušlo u plavo“. Tako se i ovdje, u polarnim uvjetima, možda može reći da se ušlo u bijelo. U veliku bjelinu.

Mogu biti sretan da sam je doživio tek 29. dan, inače je to češća pojava. Poznata mi je s priprema u Norveškoj i nije mi draga, jer svu snagu moraš usmjeriti na koncentriranje na navigaciju i zato ne možeš držati dobar ritam. Tako da je pravo čudo da sam unatoč tome uspio napraviti 30 km. I to uz popriličnu uzbrdicu.

Postoje male razlike u tim „velikim bijelinama“. Ja sam možda imao blažu, jer sam ipak mogao vidjeti horizont kao tanašnu liniju malko tamniju od posvemašnje bjeline. Ali ništa mi to nije vrijedilo jer se ni za što na tom horizontu pogled nije mogao uhvatiti. A kad bih se pokušao zabuljiti u neku imaginarnu točku, već nakon desetak koraka značajno bih izgubio kurs. Nevjerojatno je kako je čovjeku u tim uvjetima teško držati pravac. Je li to zato što je jedna noga uvijek barem par milimetara kraća od druge, ili zbog nekog drugog razloga – ne znam, ali činjenica je.

Kad je bilo sunca, navigirao sam najčešće po sjenama (vidi blog dana 11: „Navigacija“), ali zapravo sam s vremenom razvio još jednu praktičniju metodu. Površina ovog ogromnog ledenjaka nije ravna i bezlična kao zaleđeno jezero. Štoviše, više liči zamrznutom valovitom moru. U tim neravninama lako je zakvačiti pogledom neki detalj i kretati se prema njemu, a potom samo produžiti pravac i zakvačiti neki drugi detalj. Posebno kada je sunčano, pa su kontrasti jaki. Kompas i GPS nije praktično koristiti non stop, ali bih ih koristio povremeno za provjeru i korekciju smjera. Kompas svakih 5-10 minuta, a GPS na pauzama svakih sat vremena.

No u velikoj bjelini nema ničega za što se pogled može zakvačiti, ni u ledu, ni na horizontu ni na nebu. Za te slučajeve imam konzolu s kompasom koju zakvačim oko prsa da kompas sa kursom strši ravno ispred mene, ali to isto nije potpuno praktično, jer kazaljka poskakuje kad se hoda, pa svaki put treba stati da bi se precizno očitao smjer. A ako hoćeš hodati, ne možeš stajati svakih deset koraka.

Konzola s kompasom na prsima pokazuje pravi smjer kroz tu nadrealnu bjelinu, ali nju nije praktično koristiti u hodu.

No, čovjek je nevjerojatno biće! Shvatio sam da kada nekoliko minuta buljim u tu bjelinu iz nje počinju iskakati najfinije nijanse, koje nestaju čim skrenem pogled s njih. Ali ako sam dovoljno koncentriran da držim pogled na njima, mogu mi služiti kao orijentir. Uopće mi nije jasno što su te nijanse bile, a čak mi se u tom suludom stanju uma činilo kao da i uopće ne postoje. Jedno pola sata sam recimo slijedio neko imaginarno lice koje sam vidio u oblacima. Samo jedna blijeda crta za usta i dvije za oči. Pitao sam se imam li ja to priviđenja.

Mentalno je bilo strašno naporno držati koncentraciju tako dugo. Nisam mogao ništa slušati, niti skretati pogled, a svaki put kad sam stao i skrenuo pogled, trebalo bi mi opet par minuta buljenja dok ne počnu iskakati neke nijanse. Ali odvalio sam 30 km u takvim uvjetima i presretan sam. Kao da su se u meni aktivirali geni nekih davnih predaka koji su tako navigirali pustinjama i morima. Čovjek je najfascinantnije biće na ovoj zemlji i nevjerojatno je što sve možemo i što sve imamo u sebi. Naša moć snalaženja je beskonačna. Samo što to često ne znamo ili zaboravljamo. Ali zato i služe ovakva neobična iskustva – da se podsjetimo!

Čitajte dalje

Prijavi se na newsletter

Prati nas na društvenim mrežama

Od Norveške do Antarktike i od Južne Amerike do Japana, objavljujemo zanimljive tekstove, reportaže i fotke. Budi uvijek u toku i ne propusti novosti iz svijeta ekspedicionizma i kulture.