Knjiga je vani!
Knjiga je vani! Sinoć sam je pokupio iz tiska. Iako mi je to već osma, osjećaj je svaki put nevjerojatan! Osjećaj je to punine, trijumfa i radosti.
Knjiga je vani! Sinoć sam je pokupio iz tiska. Iako mi je to već osma, osjećaj je svaki put nevjerojatan! Osjećaj je to punine, trijumfa i radosti.
Tjedan dana otkad je knjiga izašla obilježen je pakiranjem i slanjem paketa. Nas pet u KEK-u radi punom parom, a uposlili smo i dodatne 3 osobe. Obrađivanje narudžbi, pakiranje, slanje, svaki dan od jutra do mraka i kasno u noć. Luuudniiiicaaaa!!!! 🙂
‘Zanima me kako je tekao proces. Ja bih isto voljela napraviti film, ali ne znam od kud da krenem.’ odgovorila mi je Leah iz Palau-a kada sam joj napisala da je naš projekt napokon otišao u svijet. Leah i Maxa smo intervjuirali zadnji dan našeg boravka u toj rajskoj zemlji, brzinski, u zadnji čas, jer smo jurili na avion a oni na posao. Već sam joj počela odgovarati da pita krivu osobu, da ne znam ništa o filmu, da sam ja tu samo slučajno i da plivam u zadacima kako god znam i umijem. Pa sam zastala i zapitala se – je li to stvarno istina?
Njegovi stihovi su snažno utjecali na mene. Otkrili su mi jednu posve novu dimenziju života. U takve dubine odvela me malo koja molitva, malo koja meditacija, malo koja intelektualna masturbacija. U takve dubine može zaroniti samo poezija. Dobra poezija. Đoletova poezija.
Sad kad knjiga razvaljuje i nailazi na odličan prijem kod publike, pitam se jesmo li stvorili umjetnost. Po kojem kriteriju možemo reći je li nešto umjetnost ili ne?
Anđela, Valerija, Paula i ja otišli smo na vikend radionicu popričati o tome što radimo dalje u KEK-u i odlučiti na koji ćemo način izvesti turneju s projektom „Ljubav oko svijeta“ po Hrvatskoj, regiji i Europi.
Prošli tjedan proveo sam u Kosovu, na skijanju po divljim Prokletijama. Uživao sam u čistoj balkanskoj egzotici, u puno friškog snijega, u tome da ponovo putujem i u boravku u divljini koju sanjam posjetiti već dvadeset godina.
Kako su putovanja, ekspedicije i razne opasnosti u kojima sam bio, oblikovale moj stav prema upravljanju rizicima? Kako pronaći mjeru između toga da nas opsjednutost sa sigurnošću ne paralizira, a pretjerana odvažnost ne uništi? Kako strah iz neprijatelja pretvoriti u saveznika?
Često me ljudi pitaju bih li volio/mogao živjeti negdje drugdje, i gdje. Iznenadi ih moj odgovor – da toliko volim Zagreb da nikad nisam ni pomišljao živjeti negdje drugdje. S druge strane, mnoge iznenadi i moj stav o mladima koji odlaze iz Hrvatske u potrazi za boljim životom. Ne mislim da je to tako strašno loše…
Priču o Živoj Vatri pričao sam ljudima širom svijeta kad bi me pitali da im pričam o Hrvatskoj. Priča je to o posljednjem dalmatinskom Mohikancu. Arhetipski naša verzija priče o starcu i moru. A ima u njoj i nešto od priče o Vasi Ladačkom…