fbpx

Piše Davor Rostuhar

Možda i Dolomiti postanu dio naše ljetne tradicije. Prošle godine bili smo s kamperom prvi put zajedno u Dolomitima i pisao sam već o tome koliko smo bili oduševljeni njihovom ljepotom. Pisao sam i o tome kako mislim da su Dolomiti najljepše planine od svih koje sam vidio. A vidio sam ih puno. Čak i sad kad su mi sjećanja iz Aljaske još svježa, Dolomiti me očaravaju. Anđeli je prošle godine bio prvi put u Dolomitima, ali ja sam bio barem desetak puta, a i dalje svaki put ostanem bez daha. Čini mi se čak da me očaravaju svaki put sve više i više.

Prošle godine samo smo planinarili i kampirali, ali ove godine je plan bio da se Anđela okuša u feratama. Vie ferate su oblik opremljenih planinarskih puteva kroz strma i atraktivna područja koja ne bi bila dostupna običnim hodačima. One su zapravo i nastale u Dolomitima u prvom svjetskom ratu kad su stajali na crti razgraničenja između Austrougarske i Italije. Da bi se brže kretali kroz te okomite krajolike, vojni inženjeri su tada prokopali brojne tunele kroz planinu a određene strme i izložene puteve opremili sajlama, metalnim klinovima i ljestvama. Iako se ožiljci rata itekako vide u Dolomitima i stoljeće kasnije, danas su ferate totalni outdoor hit, jer su zapravo savršen spoj između hodanja i penjanja. One omogućuju ljudima da se sigurno kreću kroz krajolike koji im ne bi bili dostupni planinarski, a za koje pak ne moraju poznavati komplicirane alpinističke tehnike. Dovoljno je da nose jednostavan set za ferate kojim se ukapčaju u sajle, pa su uvijek sigurni. Naravno, ferate mogu biti raznih težina ali i sustavi ocjenjivanja težina nisu baš ujednačeni globalno. U Dolomitima se ferate ocjenjuju ocjenama od 2 do 6. 2 je najlakša 6 je najteža. Mi smo naravno odlučili krenuti s najlakšima, s dvojkicama.

Dan je bio savršen. Jutro je bilo svježe na 2200 metara visine, ali sve je dalo naslutiti da će dan biti ugodno topao. Jedva smo našli parking na prijevoju Giao. Stotine kombija, kampera i osobnih vozila već je bilo tamo, a u mnogima su se ljudi još spremali za pokret u dnevne outdoor avanture. Da se mene pita, ja bi cijelo ljeto, ma cijelu godinu, provodio aktivno u planinama. Ja ne mogu zamisliti puno veću sreću od ove: probuditi se u kombiju/kamperu pored žene koju volim, na 2200 metara visine u Dolomitima, napraviti i pojesti fini doručak pa iščilat malo uz čaj sa spektakularnim pogledom na najljepše planine na svijetu, zatim sve što mi treba za uzbudljiv dan na svježem zraku natrpat u mali ruksak, i krenut s Anđelom u avanturu pomicanja granica, njenih granica…

Do prve ferate bilo je manje od sat vremena hodanja. Anđela je bila toliko sretna i uzbuđena da je cupkala na mjestu od sreće kao malo dijete. Kad smo došli do početka ferate tu je sreću polako krenula zamjenjivati zabrinutost, pa strah, pa užas. Prva ferata Ra Gusela bila je zaista lagana. Ona vodi na vrh Nuvolau, i toliko je lagana da su sajle razvučene samo na nekoliko mjesta, a i ta mjesta nisu bila nešto posebno strma. Na vrhu se nalazi najstariji planinarski dom u Dolomitima, odakle se pruža pogled na obližnji vrh Averau. Taj se vrh čini puno strmiji i izloženiji, ali do njega vodi navodno podjednako lagana ferata. Ohrabrena dobrim startom, Anđela se složila da se upustimo i u to.

Ferata Averau bila je malo teža dvojkica. U jednom trenu na samom početku ferate ima malo strmijih dijelova na kojima je kamen izlizan od brojnih penjača. Tu je Anđela već malo zapela, nije mogla ni naprijed ni nazad, a noge su joj počele igrati „Elvisa“, ali uz moje ohrabrivanje i strpljenje i bodrenje par talijanskih ferataša Anđela je uspjela to proći. S vrha se pružao jedan od najljepših pogleda koji sam vidio u Dolomitima, bilo je stvarno prekrasno i čarobno, ali Anđeli nije bilo svejedno jer je znala da je čeka silazak istim putem. Međutim, iako su silasci zapravo teži i opasniji od uspona, Anđela je u silasku prešla najteži detalj kao od šale. Izašla je iz ferate kao da je izašla iz rovovske bitke. Laknulo joj je. Napunila se samopouzdanjem. Nije htjela priznati, ali čini mi se da je možda čak malo i uživala.

Riješili smo dvije ferate, a dan je bio još mlad, pa smo odlučili otplaninariti oko obližnje prirodne atrakcije: Cinque torri. Na terasi jednog doma s kojeg je pucao prekrasan pogled na pet tornjeva popili smo pivo i nazdravili za uspješno probijanje granica. Anđela je izgovorila rečenicu koja ju je koštala sve sutrašnje muke. „Voljela bi probati i nešto teže, ali kratko“

Sutradan smo ujutro otišli do jedne od glavnih atrakcija Dolomita – Tre cime. Oko ta spektakularna tri tornja vodi širok put koji je u sezoni prepun ljudi. Tu se doslovce u svakom trenu nalaze tisuće ljudi i to ne samo planinara, nego i izletnika, turista. Gužva se smanjila deseterostruko, čim smo se s tog puta odvojili na stazu koja vodi prema ferati Sentiero de Luca /Innerkopfel. To je jedna od najpopularnijih ferata u Dolomitima jer osim što se s nje pružaju spektakularni pogledi na Tre Cime, atraktivna je jer prolazi putevima usječenim u stijene i dugačkim tunelima u kojima se još osjeća duh Prvog svjetskog rata. I lagana je. Dvojka. Prvi dio nije bio težak, Anđela ga je prošla bez problema. Mali su problemi nastupili na silasku s prijevoja kad smo se morali mimoilaziti s ljudima koji dolaze iz drugog smjera. Anđeli nisu uvijek odgovarale standardne metode mimoilaženja, pa se znala leć pod sajlu, i pustit ljude da pređu preko nje. U jednom trenu je cijela češka obitelj s dvoje djece preskakala preko Anđele.

Da, mnogo ljudi na ferate vodi djecu. Djeci je to zabavno. Djeca su spretni penjači. A ferate zapravo nisu opasne. Jer na svim imalo izloženijim dijelovima, postoje sajle u koje se možeš ukopčati. Pogled na djecu ulijeva olakšanje i sigurnost. Pomisliš, ako mogu djeca (i starci, i pretili ljudi i…) onda mogu i ja. Ali kad moraš ti, nije uvijek lako. Međutim, Anđela je uspjela i to odraditi bez previše drame i u vrijeme ručka došli smo na kraj ferate do planinarskog doma Locatelli. Nedaleko tog doma nalazi se kameni toranj Torre Toblin, do čijeg vrha vodi ferata Delle Scalete za koju sam pročitao da je lagana trojka, i da traje svega sat vremena. Budući da je Anđela izrazila želju da proba nešto teže, i da je već dobro prošla tri ferate ocijenjene dvojkom, pitao sam je želi li  probati ovu trojku. Pristala je i tu je krenula drama.

Ferata Delle Scalete ponudila je Anđeli sve što iskusan ferataš očekuje od jedne ferate, ali na što novopečen ferataš koji se boji visine ne može ni pomisliti a da mu se ne oznoje dlanovi. Ljestve ukucane u okomitu stijenu koja je dosta izložena, priječenja u previjesnoj stijeni, uske kamine u kojima ti se čini da nemaš gdje staviti nogu i da se nemaš za što primiti rukama. Što smo ulazili dalje to je bivalo teže, a mi smo bili sve više iznad tla, pa je izloženost bila sve veća. Da osjećaj užasa bude veći, nitko drugi nije bio u toj ferati oko nas. Nismo se mimoilazili sa češkom djecom, nije bilo čak ni super-sportski nastrojenih Talijana. Bodrio sam Anđelu kako sam najbolje znao i umio i na težim dijelovima se penjao odmah iza nje da ima veći osjećaj sigurnosti. U trenucima kad se činilo da odlazi prema panici, ponudio sam joj da se vratimo, ali imajući na umu što je sve prošla, to joj se nije činilo kao zanimljiva opcija. Mislila je da je bolje da idemo dalje do vrha, jer se s vrha dolje spušta po lakšoj ferati, dvojci. Međutim, kriza je nastupila u jednom trenu, kad smo umjesto da izbijemo na vrh, kao što smo mislli, izbili na policu s koje se pružao pogled na još pedesetak metara vertikalne stijene, prošarane sajlama i ljestvama.

Anđela se privila uz sajlu za koju je bila ukopčana i sjela na pod, i lagano zaplakala. Prvi put je spomenula opciju da zovemo pomoć. Nisam joj htio reći da to nije pametna ideja, jer budući da nije ozlijeđena, spašavatelji ne bi došli helikopterom nego pješice, i pomagali bi joj da ide gore ili dolje, isto kao što to i ja radim. Dakle ona bi i dalje morala prijeći cijeli taj put, pomisao na što ju je užasavala. Mislio sam da ako joj to kažem, onda će izgubiti bar neku nadu da postoji spas, pa sam je odlučio dalje bodriti najbolje što znam i umijem. Malo su olakšali situaciju neki Talijani koji su se pojavili na ferati i prošli pored nas. Pogled na druge ljude koji to prolaze bez previše drame, dao je dodatno samopouzdanje Anđeli, pa smo krenuli dalje odmah iza njih i uspjeli doći na vrh odmah iza njih. Spust je bio rutinski po lakšoj ferati.

Nakon što je sve prošlo, Anđeli nije previše laknulo, bar ne toliko da pomisli kako bi ponovo htjela probati tako nešto. Zaključila je da je to bilo preteško i prestrašno iskustvo i da se ne želi više baviti feratama. Par dana kasnije, kad su se dojmovi malo slegli, rekla je da bi se upustila ponovo na ferate, ali samo one najlakše, da joj ovakve drame više ne trebaju u životu.

Ali ja sam neizmjerno ponosan na nju, kako je sve to junački prošla. Obećao sam joj da ću se ja suočiti sa svojim strahom od morskih pasa, i preplivati našu valu na Hvaru, što sam i napravio. I beskrajno sam se zabavljao. Face koje je Anđela radila kad je bila u panici, jednostavno su toliko smiješne, da mi je sve bila vrhunska zabava. Nisam se naslađivao na njenoj muci, niti mislim da sam je doveo u opasnu situaciju, jer je cijelo vrijeme bila sigurna, jednostavno mi je bila predraga kako se hrabro upušta u borbu sa svojim strahovima i kako to radi na drag i sladak način. Svjedočio sam velikoj stvari. Bili su mi to možda najbolji dani ovog ljeta.

Početak prve ferate Ra Gusele na Nuvelau

Anđela se tu zeza i krevelji, ali nije ni svjesna da će uskoro raditi takve face za stvarno!

Na vrhu Nuvolau, u pozadini iza Anđele je vrh Averau i cilj naše sljedeće ferate

Detalj u kojem je zapela na ferati Averau

Na vrhu Averau

Na izlasku iz ferate Averau

Slavimo uspješan kraj uzbudljivog prvog dana

Drugi dan počeo je obećavajuće feratom Sentiero de Luca /Innerkofler – u pozadini Tre Cime

Gužva na silasku: Češka obitelj preskače Anđelu

I za kraj spektakl: uspon na ovaj lijepi toranj: Tore Toblin

Drama kreće od početka

Prevjesna prečka

Elegancija na prvom mjestu

Ovdje si je Anđela ponavljala “Ne gledaj dolje, ne gledaj dolje!”

Po lojtrici gor…

Kriza na polici pod vrhom

A na vrhu smo se upisali u tekicu (što inače ne radimo) jer je trebalo zabilježiti taj trenutak.

Heroina moja, jako sam ponosan na nju!

2 komentara na “Strah i trepet dolomitskih ferata”

  1. Anonimno napisao:

    Bravo Anđela !!!
    potpuno ju razumijem …. nakon godina i godina planinarenja jednom na Bijelim stijenama sam totalno zablokirala (sajla i ljestve mislim) da nisam mogla dalje i od tada me strah popeti se i na stolicu ( a to moraš jer tko bi inače promijenio žarulju ili maknuo pauka :))

    A ova priroda , wauuu predivna !!! stavljam na to do listu obavezno.

    ps znala sam da je vala na Hvaru, jednostavno nije mogla biti igdje drugdje 🙂

  2. Anonimno napisao:

    Samo mala napomena za Anđelu, slično je izgledao i moj početak, s tom razlikom da je mene bilo toliko strah visina da ni u ludilu ne bi probala ovakav uspon! Bijala sam se nagnuti preko balkona stana, doslovno. Nisam mogla uživati u pogledu s Eiffelovog tornja jer sam bila paralizirana od straha. Međutim, bila sam uporna u suočavanju sa svojim strahom od visina i sad ponosno mogu reći da me prizori ovog uspona jako privlače! 😃
    U trenutku kad se suočavamo sa svojim strahovima pomišljamo samo na “nikad više, zašto bi ovo itko radio”. A onda se, ni sam ne znaš kako, nađeš u Gruziji na pettisućnjaku, penješ u Paklenici i maštaš o još većim visinama… 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Čitajte dalje

Prijavi se na newsletter

Prati nas na društvenim mrežama

Od Norveške do Antarktike i od Južne Amerike do Japana, objavljujemo zanimljive tekstove, reportaže i fotke. Budi uvijek u toku i ne propusti novosti iz svijeta ekspedicionizma i kulture.