Tibet

Tekst i fotografije: Davor Rostuhar
Objavljeno u Večernjem listu 2004. godine
Izdvojena priča iz knjige ‘Na putu u skrivenu dolinu’

Glavni promidžbeni nositelji te ideje su netaknuta i divlja priroda na krovu svijeta, zapanjujuće gostoljubiv i srdačan narod, duhovno bogata budistička kultura i egzotična arhitektura tibetskih naselja. Oni sretniji koji si mogu priuštiti minimalno 20 000 kuna za dvadesetodnevni aranžman mogu se razočarati tek na licu mjesta. Jer slogani opisuju Tibet prije Kineza, Tibet prije pola stoljeća. A današnji Tibet pruža jednu posve drugu sliku.

Za vrijeme oslobođenja Tibeta (kako su Kinezi zvali okupaciju) te ‘Kulturne revolucije’ koja je potom usljedila, Kinezi su poubijali više od milijun stanovnika, razrušili veliku većinu od preko 6000 samostana i hramova, natjerali ljude da se odreknu vjere koja je opijum za narod, prisiljavali redovnike da javno demonstriraju odricanje celibata općeći u hramovima sa redovnicama te opustošili ono malo plodne zemlje, posjekli rijetke šume i pobili svu divljač koja je dotada mirno naseljavala beskrajne stepe najviše zemlje na svijetu.

Današnja slika Tibeta odraz je tih događaja. Zapaziti gazelu u prirodi prava je rijetkost. Još je teže pronaći selo u kojem nema Kineza, u kojem staru toplu arhitekturu nije zamijenila bezdušna socijalistička. Sve je teže vidjeti kamene kuće sa naslagama ogrijevnog drva na ravnom krovu. Kineski stil nalaže turobnu kockastu gradnju, sa fasadama od bijelih i plavih pločica.
Ako unajmite konja i jašete danima što dalje od ceste, možda ćete naići na srdačne nomade. Svi ostali, bez obzira na stalež i imućno stanje, bez smiješka na licu tražit će vas novac čim vide bijelu kožu stranca. Jedna turistkinja u dalekom selu zapadnog Tibeta poludjela je upravo zbog te činjenice. Postala je nasilna, odgurnula sredovječnu Tibetanku, i rumeneći se vikala. ‘Svugdje u svijetu ljudi prose ako su bolesni i siromašni! Prestani me tražiti novac! Zaboga, pa ti posjeduješ hotel!

Pojam Tibeta asocira na mistiku, duhovno bogatstvo i krajnje religiozan narod. No, i više nego u zapadnim religijama ovdje se ljudi klanjaju idolima. Nakon dva mjeseca provedena u Tibetu, kad još uvijek nisam pronašao redovnika s kojim bih mogao dostojno popričati o filozofiji budizma, poveo sam razgovor sa visokim lamom samostana u Sakyi.

‘Prije svoje smrti, Buda Sakyamuni, rekao je svojim učenicima da ne grade kipove s njegovim likom, jer on neće biti u njima.’ rekao sam, a lama me slušao. ‘Prvih 300 godina njegovi sljedbenici su se držali toga, potom su počeli štovati njegov grob, pa mjesta na kojima je kročio, dok napokon nisu počeli graditi kipove. Svaki tibetski hram prepun je kipova Bude i ostalih svetaca. Buda je rekao da nema Boga, da patnja ovog svijeta proizlazi iz takvih iluzija kojih se treba osloboditi.’ Lama je afirmativno klimao glavom, dajući do znanja da sam u pravu. ‘No, zašto onda svi štuju Budine kipove i njega samog kao Boga?’ Usljedio je dugo očekivani odgovor: ‘Zato jer je Buda više od Boga! On je početak i kraj, sveznajući gospodar Svemira…’ Toliko o spiritualnosti Tibeta i iskrivljenoj slici koju gajimo na Zapadu.

Iako će se turist možda razočarati pravom slikom Tibeta, još uvijek se tu radi o napaćenom narodu u okupiranoj zemlji, koji nikako ne zaslužuje kršenje ljudskih prava. Dalai Lama, spiritualni i politički vođa Tibeta, već se 45 godina bori za svoj narod iz egzila. Njegova borba nenasiljem idealizam je prvog reda. Svijet je to priznao, dodjelivši mu Nobelovu nagradu za mir, 1989 godine. Ali mala je to utjeha kad nitko ne želi stati na stranu Tibeta protiv moćnog diva Kine.

Kina je doduše promijenila svoju taktiku u 70-ima. Počela je razorenom narodu vraćati vjerske slobode, obnavljati razrušene samostane i asimilirati Tibetance u svoju kulturu. Vojnici koji su ubijali Tibetance, poženili su se njihovim ženama i stvorili novu generaciju stanovnika Tibeta. Broj kineskih useljenika sve je više rastao, dok nedavno nije nadmašio broj domaćina. Dvije trećine Tibeta anektirane su pod Kinu, a čak i u današnjoj ‘Autonomnoj Tibetskoj Republici’, lokalno stanovništvo je manjina.

‘Mnogo Tibetanaca prebjeglo je u susjednu Indiju, gdje su se obrazovali.’ rekao mi je Tashi Purbu, koji je i sam učinio isto. ‘Poznat je slučaj Tanzing Nyime, koji je po povratku iz Indije na glavnom trgu u Lhasi skinuo kinesku zastavu i postavio tibetsku. Kinezi su ga istukli i bacili u zatvor, proglasili Indiju kao ‘zemlju reakcionarnih huškača’, a ostalima zabranili kretanje. Gdje god neki Tibetanac želi otići, čak i u svojoj zemlji, treba za to posebnu dozvolu koju je teško dobiti!’.

Tashi je ambiciozan čovjek koji vodi turističku agenciju, restoran i salon za igranje biljara u čemu je i državni prvak. Ukazao mi je na mnoštvo nesloboda u životu Tibetanca.

‘Najveći problem u Tibetu je velika cenzura. Istina se kroz medije prikazuje iskrivljeno. Ako ti Kinezi pronađu sliku Dalai Lame, ne gine ti zatvor. Dogadjalo mi se i da turisti koje sam vodio u razgledavanje, budu protjerani iz zemlje, zbog toga što su pokušali sa mnom pričati o politici.’ I mi smo pričali o politici, ali smo bili sakriveni u stražnju sobu njegovog restorana. Tashi me uvjerio da ovdje možemo pričati što god želimo. ‘Kinezi su ljudi kao i mi. Njihova vlada provodi lošu politiku, ali oni nemaju veze sa tim. Jako vole novac. Ako imaš novaca, sve se možeš dogovoriti s njima!’
Tashi ima novaca, ali nije jedini. Tibetanci su oduvijek bili trgovci i znali zaraditi svoj kruh.

‘Moja kćer ide u tibetsku školu gdje se ipak ući tibetski jezik i kultura, ali je novija povijest, na primjer, potpuno izbačena. Većina djece ipak ide u kineske škole. Edukacija i stjecanje novca postala je primarni cilj mladog naraštaja. Sloboda i neovisnost za Tibet, uopće ih ne zanima. Kina, pak, ne postupa uvijek loše prema nama. Ako odeš na fakultet u Peking, imaš bolje uvjete nego neki Kinez koji je tamo rođen!’

Nastavio je pričati o cenzuri napominjući da je čak i popularna muzika time zahvaćena. ‘Svaka pjesma smije imati najviše minutu pjevanja na tibetskom, ostalo mora biti na kineskom! Za kupovinu CD snimača potrebna je posebna licenca. U protivnom bi se nekontrolirano mogla distribuirati tibetska muzika snimljena u Nepalu ili Indiji.’

Novine i televizija, najveći su oblik manipuliranja masama. Pokušao sam dobiti mišljenje Kineza, ali gotovo nitko ne priča strane jezike, a i oni koji pričaju, ne žele biti intervjuirani. Tek jednom, ugledavši starijeg Kineza koji se doimao kao intelektualac, kako čita novine na stranici vanjske politike, dobio sam škrt komentar. Pitao sam ga zna li da je većina činjenica u njihovim medijima iskrivljena i izmišljena. ‘Da, pa što? Vi bijelci mislite da je vaš sistem ispravan. Sloboda i demokracija! Hajte, molim vas! Kako se priča sa Irakom uklapa u to?’

Odkad su vlasti počele vračati Tibetancima ograničene slobode, pojavili su se i prve demonstracije. Redovnici su izašli na ulice i izvikivali parole poput: ‘Nezavisnost za Tibet!’ ili ‘Dugo živio Dalai Lama’. Njihovi su pokušaji završavali isprebijanjem i bacanjem u zatvor.

No protesti su nastavljeni i to u sve većem broju. U međuvremenu su Kinezi otvorili Tibet za turiste, pa su slike gušenja ljudskih prava brzo obišle svijet. Nitko nije previše mario niti se htio suprotstaviti velikoj sili na Istoku. Čak je i nekoliko turista nastradalo u uličnoj pucnjavi! Kinezima je dosadilo stalno suzbijati demonstracije, pa su se vratili radikalnim metodama.

‘1998. godine održane su posljednje demonstracije u Lhasi’ rekao je Tashi, koji je promatrao pokolj sa balkona svojeg stana. ‘Kinezi su počeli redom ubijati demonstrante. Ovi su se branili bacajući kamenje, ali su na kraju svi izginuli. Televizija je prikazala samo kineske zrtve, ali ja sam sve vidio. I drugi nijemi svjedoci su pronijeli glas o tom užasu kroz cijeli Tibet, pa više nikome nije palo na pamet da se pobuni!’

Kad je Kina okupirala Tibet 1950.g. svijetom se pronio glas kako su Tibetanci najžilaviji narod na svijetu koji se nikad neće dati asimilirati. Doista, kroz povijest se tibetska kultura nije promijenila niti malo u posljednjih 1500 godina. Čak niti kotač nisu usvojili kad su ga jednom otkrili! No izgleda, da su se ovaj put promijenili. Tashi priznaje:

‘Ljudima se sviđaju moderna dostignuća. Žele se obogatiti i dostići svijet! Centralna vlast ponekad postupa loše s nama, ali ima tu i dobrih strana. Kina je socijalistička zemlja i svatko je zbrinut u njoj. Čak i najodrapaniji prosjak na ulici može dobiti kuću i socijalnu pomoć od države samo ako zatraži!’

Slika Lhase, glavnog grada, najbolje dočarava sliku novog Tibeta. Oko slikovitih samostana i preživjelih starih kuća digli su se stakleni neboderi. Vječita jurnjava poslovnog svijeta ispunjava sliku svake ulice.

Pored starih hodočasnika sa molitvenim kotačima u ruci prolaze mladi Tibetanci u modernim odjelima. Ispred restorana brze hrane čeka se u redovima. Grad je čist, što više podsječa na azijske tigrove poput Hong Konga, nego na tipični Istok. Nakon radnog tjedna, Kinezi i Tibetanci mješaju se u noćnim klubovima, opuštaju alkoholom i plešu na kinesku muziku. Potala, impozantna prijestolnica Dalai Lame, visoko se uzdiže i dominira tibetskim nebom. Vidi se iz svakog kraja Lhase, a od svukud se doima zauvijek prazna.

Tibet na početku 21. stoljeća, neumitno podsjeća na Orwellovu ‘1984’. I dok se većina elemenata Tibeta pomirila sa idejom ljubavi prema Velikom Bratu (Mao Zedong) i Majci Zemlji (kako komunisti zovu Kinu), neki elementi poput Dalai Lame, ostaju posljednji borci protiv besmisla, protiv ropstva. Ali Dalai Lama bi mogao učiti od svojih ljudi koji su prihvatili Kineze jer su im doveli ceste, aerodrome, velike robne kuće, mobitele, novčani mentalitet. Veliki Brat borio se za ‘oslobođenje’ najtvrdokornijeg elementa u Velikoj Kini: nepromijenjivih Tibetanaca! Morao im je prvo dokazati svoju određenost silom te porušiti pola Tibeta, unijeti strah u kosti i usaditi osjećaj inferiornosti. ‘Religija je opijum za narod’ rekao je Dalai Lami prije nego je porušio većinu samostana.

Razmišljajući dalekovidno, poštedio je one koji će u budućnosti od turizma puniti državnu blagajnu milijunima. Nakon što je narod pokoren, svetišta obesčašćena, a kineska dominacija uspostavljena, vratio je Tibetancima bogove i rituale. ‘Nek se zavode. Polako, polako, i ta bolest biti će izlječena!’

Mlade generacije grade svoju budućnost na izvrnutom, prilagođenom obrazovanju i grabežljivom snu o bogatstvu i blagostanju. Hodočasnici dolaze iz dalekih predjela Tibeta u Lhasu, posvećuju budistička svetišta: Potalu, Jokhang, Seru i Drepung, a potom se raspršuju širokim bulevarima, gube u labirintu polica velikih shopping centara i dive dostignućima modernog čovjeka. Vjerski rituali, paljenje svijeća ispred relikvija svetaca, prostracija ispred hramova, kruženje oko samostana i okretanje molitvenih kotača sa slanjem mantra niz vjetar, stvar su dobro uhodane navike. Ono o čemu će se pričati u nomadskim šatorima, daleko u planinama Tibeta, biti će brzi auti, stereo sistemi, veliki ekrani kućnih kina, mobiteli i skupa odjela.

Mlađi naraštaji slušat će te priče uz vatru od sušenih jakovih izmetina i maštati o odlasku u grad. Godinama kasnije, otići će, jedan po jedan, i poput svojih prethodnika, brzo se uklopiti u novi sistem. Možda će ponekad u prolazu zamišljeno pogledat prema Potali, i sjetit se legende o slobodnom Tibetu, ali će im potom lanci brze prehrane utažiti glad koja je uvijek bila prisutna za vrijeme teške nomadske prošlosti. A čovjek kojem su potrebe zadovoljene, ne razmišlja puno o nekim imaginarnim idejama. Bez da razmišlja o tome, on podsvjesno zna da voli taj luksuz i komfor, tu sigurnost i lakoću življenja, a još dublje u podsvijesti zna kome može biti zahvalan za to. Ne spiritualnom vođi u egzilu koji se bori za nešto što ne može imati, nego Velikom Bratu, koji je tu kraj njega, čije oči su posvuda. Poput Winstona sa kraja Orwellovog remek djela, iste misli vrijedit će i za njega:

‘Borba je završila. Pobijedio je samoga sebe. On voli Velikog Brata.’